Čovjek uz cestu prodaje sokolove. Na glavi nosi pakul, puši cigaretu i pokazuje rijetke zube na koje se navukla patina dugogodišnjeg zanemarivanja. Sokolovi sjaje u punoj ljepoti, dok privezanih nožica i s iznenađujućom smirenošću promatraju gust promet i ulicu kroz koju se ljudi probijaju udišući ispušne plinove. Trguje se, živo je, grad je u svom regularnom dnevnom ritmu. Jedan dječak zastane i kupi sladoled s pokretnih kolica, drugi uzima hladan jogurt s krastavcima. Kabul je danas, kao što će svatko posvjedočiti, siguran. Stotine kontrolnih točaka nalazi se na cestovnim ulazima u grad. Ulice su nadalje patrolirane prometnom, ali i specijalnom policijom. Želite li ući u strogi centar grada, proći ćete još dodatnih provjera i to najčešće od ljudi koji su do prije tri godine sami postavljali bombe. Nema tog mladog pismenog čovjeka ovdje koji ne mašta o odlasku. Nema toga koji barem jednom nije pomislio na opciju.

Na pitanje koja osoba najbolje predstavlja najgore tendencije našeg brutalnog doba, prvi će nam na pamet pasti Jahja Sinvar (vođa Hamasa u Gazi), Binjamin Netanjahu, Kim Džong-un ili Vladimir Putin. Pre svega zato što smo bombardovani vestima o tim liderima. Ako proširimo fokus i uzmemo u obzir užase koje zapadni mejnstrim mediji uglavnom ignorišu, videćemo da se vođe sukobljenih strana u građanskom ratu u Sudanu još više ističu. Novi ratni zapovednici pokazuju šokantnu okrutnost i ravnodušnost prema sopstvenom narodu (ili svima koji žive u oblastima pod njihovom kontrolom), uključujući sistematsko ometanje i otimanje humanitarne pomoći. Situacija u Sudanu razotkriva globalnu ekonomsku logiku koja u drugim slučajevima nije tako jasna. Na masovnim demonstracijama 2019. svrgnut je dugogodišnji diktator, Omar al-Bašir, čija je vladavina bar održavala privid mira i stabilnosti posle secesije Južnog Sudana.

Ne postoje magična rješenja da se pobjegne od neizbježnog, ali možda postoji mogućnost da se neizbježno odgodi, makar za još malo vremena. Starenje je neminovan, nepovratan i jednosmjeran kompleksan proces koji će svaka individua, ovisno o svojim iskustvima, doživjeti drugačije. U tome možda jesmo svi zajedno, ali, kao i u većini stvari, svatko je tu sam za sebe. Opet, društvo nam svima nameće standarde koji se mogu svesti na „kad si mlad, onda si i lijep i snažan i sve može, a kada ostariš, prestaješ biti relevantan ili makar zanimljiv” i tjera nas da se s time nosimo tražeći rješenja. Neka od njih su realistična: možemo se polako priviknuti i preorijentirati na neke druge užitke, druga nas drže u iluzijama, a treća, pak, nude opipljive efekte instantno. U doba „magične” pilule za mršavljenje, Ozempica, dobili smo i film o magičnoj supstanci koja nam omogućava da ponovo proživimo svoju mladost u novom vremenu.